'Nema većeg poniženja za dijete kad ga trener zove na utakmicu i ne dopusti mu da igra ako postoji mogućnost za ulazak u igru'

Vrijedi li riskirati rezultat zamjenama?

Kroz svoju karijeru sam često mijenjao stav na ovo pitanje. Da li je u redu od mene kao trenera da svjesnom promjenom igrača tako da zamijenim boljeg igrača s lošijim ugrozim rezultat cijele ekipe?

Razmišljao sam da unaprijed donesenom odlukom da svi pozvani igrači nastupe na utakmici šaljem pogrešnu poruku ekipi. Možda će dobiti poruku da rezultat nije bitan kada trener u trenucima kada je utakmica neizvjesna uvodi zamjenu koja je čak i djeci lošija od igrača kojeg mijenja?

Prenosimo iz intervjua Vatrenog iz 98., Roberta Jarnija:

"Nisam ja staromodan i razumijem da se današnja mladost razlikuje od moje mladosti, kao što će se i današnja puno razlikovati od one u budućnosti. Ali primjećujem jedan trend koji nije lijep, a to je da mladi žele sve, i to po mogućnosti odmah. Nema onog prirodnog puta – stepenicu po stepenicu. Također, brišu se neke vrijednosti.

Uspjeh je, ma koliko vas danas sa svih strana uvjeravali u suprotno i ma koliko to izgledalo kontraintuitivno unutar kompetitivne discipline kao što je sport, zapravo relativna stvar.

Brojke, novac, pobjede, priznanja, trofeji — sve to mogu biti objektivni i apsolutni pokazatelji, ali nijedan od njih nije trajan. Već sutra će pobijediti netko drugi; netko drugi će zaraditi ili osvojiti više, nekoga drugog će više voljeti i slaviti, a vaša će postignuća i trofejna skalamerija pripasti povijesti, što je samo drugo ime za polagani zaborav. Ono što i u javnosti ostaje više od rezultata je “potraga za veličinom”, kako je to izrazio Jorge Valdano, ili, na svoj poetski način, pionir američkog sportskog novinarstva Grantland Rice: “For when the One Great Scorer comes to mark against your name / He writes — not that you won or lost — but how you played the Game”.
 

Gledam večeras Nova tv (sport), priča o dva splitska sportasa plivača, treniraju 2 puta dnevno, sedmično preplivaju preko 100 km i jos idu u skolu. Zasto sam ovo stavio na početku upravo to mi je inspiracija da napisem sta se desava sa sportom na otoku ili općenito sa sportom tj bilo kojom granom sporta.

U Tiskovnom uredu Svete Stolice u Vatikanu održana je 1. lipnja konferencija za novinare na kojoj je predstavljen novi dokument Dikasterija za laike, obitelj i život „Dati najbolje od sebe. O kršćanskoj perspektivi sporta i osobe".

Tom je prigodom predstavljena i poruka koju je Papa uputio svim ljubiteljima sporta uz predstavljanje novoga dokumenta. Sport, ponovio je Papa u svome pismu, „mjesto je susreta među ljudima", to je „povlašteni prostor" lišen „razlika u rasi, spolu, religiji ili ideologiji" gdje se „može doživjeti radost natjecanja radi postizanja zajedničkog cilja".

Može li uzbuđeno dijete tijekom utakmice usvojiti informacije koje nisu usvojene tijekom treninga?

Zašto uopće pričamo o tome kako za najmlađe sportaše rezultat nije važan i kako tako možemo stvoriti pobjednike?

Kroz osam godina rada uglavnom s najmlađim dobnim kategorijama u nogometu, upoznao sam mnoge roditelje i trenere. Tvrdim da većini, velikoj većini, nikako nije jasno kako zanemarivanje rezultata i naglašavanje uživanja u igri može biti korisno za razvoj sposobnosti u nekom sportu za djecu-početnike. Nažalost, svoju pogrešno usmjerenu ambiciju prenose na djecu koja zbog toga manje uživaju, slabije napreduju i više odustaju od sporta.

Roditelji moraju igrati aktivnu ulogu tijekom cijelog ´razvojno - sportskog puta´ djeteta. Njihova je uloga usmjeravati djecu i ukazati djeci na pravilan razvojni put i onda kada to ona još nisu sama sposobna učiniti, pružati djetetu potporu, slušati i prepoznati njegove potrebe, biti brižni a opet odrediti čvrste granice ponašanja, te postavljati realne ciljeve u skladu sa sposobnostima djeteta. Prvi korak je najvažniji. Postave li se roditelji prema sportu ispravno, djeca će biti na najboljem putu da zavole sport. Osim toga, aktivno djelovanje tijekom čitave sportske karijere osigurati će duže 'trajanje' mladog sportaša.

Budući da roditelji utječu na sportske rezultate svoje djece i motivaciju na različite načine,  nesumnjivo da postoje i posebne dimenzije roditeljskog ponašanja koje utječu na bavljenje njihove djece sportom, na njihovu motivaciju i sportske rezultate. To su:  prihvaćanje, oblikovanje, očekivanja, nagrade/kazne i vođenje (upravljanje).