Log in

Banner120

Clanstvo

Roditelji u sportu

Roditelji moraju igrati aktivnu ulogu tijekom cijelog ´razvojno - sportskog puta´ djeteta. Njihova je uloga usmjeravati djecu i ukazati djeci na pravilan razvojni put i onda kada to ona još nisu sama sposobna učiniti, pružati djetetu potporu, slušati i prepoznati njegove potrebe, biti brižni a opet odrediti čvrste granice ponašanja, te postavljati realne ciljeve u skladu sa sposobnostima djeteta. Prvi korak je najvažniji. Postave li se roditelji prema sportu ispravno, djeca će biti na najboljem putu da zavole sport. Osim toga, aktivno djelovanje tijekom čitave sportske karijere osigurati će duže 'trajanje' mladog sportaša.

Budući da roditelji utječu na sportske rezultate svoje djece i motivaciju na različite načine,  nesumnjivo da postoje i posebne dimenzije roditeljskog ponašanja koje utječu na bavljenje njihove djece sportom, na njihovu motivaciju i sportske rezultate. To su:  prihvaćanje, oblikovanje, očekivanja, nagrade/kazne i vođenje (upravljanje).



Prihvaćanje
Rane studije su pokazale pozitivnu vezu između roditeljskog prihvaćanja i djetetovog postignuća. Kasnije studije su pokazale da  majčinsko prihvaćanje i pozitivni osjećaji u predškolskoj dobi jako utječu na kasnija postignuća u školi (Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993). Neki roditelji mogu iskazivati svoje prihvaćanje kroz prekomjerne osjećaje i pohvale, dok drugi mogu biti manje otvoreni, osiguravajući okolinu gdje djeca mogu jasno izraziti sebe i komunicirati s roditeljima koji ih slušaju s pozornošću i razumijevanjem. Konačno, odnos i pružanje podrške moraju se razmatrati u kontekstu individualnog odnosa roditelj – dijete, jer što je poticajno za jedno dijete, može biti negativno za drugo.

Oblikovanje
U sportskom smislu oblikovanje predstavlja nastojanje roditelja da kreiraju djetetovu sportsku karijeru uzimajući sebe kao model. Roditelji kao modeli koriste postignuća koja su ostvarili ili postignuća koja nisu ostvarili, pa neostvarene ambicije žele ostvariti putem djeteta. Roditelji kao uzor mogu utjecati na sportski razvoj djeteta različitim ponašanjem koje djeca mogu imitirati. Ponašanje roditelja uvjetovano je njihovim prošlim i sadašnjim postignućima u školi, poslu, obitelji, rekreativnim aktivnostima, i sportu, ali i njihovim stavovima, ciljevima i aspiracijama (vlastitima i vezanim uz dijete).

Očekivanja
Uz spomenute dimenzije roditeljstva i roditeljskog utjecaja, roditeljska očekivanja su jedan od najvažnijih faktora za ostvarenje djetetovih postignuća. Načini na koje se osobe ponašaju kada se suoče s postavljenim problemima su djelomično bazirani na prošlim uspjesima i neuspjesima. Očekivanja roditelja i njihov utjecaj na ponašanje djeteta povezani su s dječjim rezultatima.  Roditelji odgojem stvaraju jak, ponekad i presudan utjecaj na rezultate svoje djece, njihovo ponašanje i stavove. Sportska praksa uglavnom pokazuje da su roditeljska očekivanja često značajan izvor pritiska mladom sportašu što najčešće negativno djeluje na njegovu/njezinu motivaciju za sport, a dugoročno i na rezultate i sportski uspjeh.

Nagrade i kazne
Nagrade i kazne su tehnike koje roditelji upotrebljavaju s ciljem povećanja ili smanjenja vjerojatnosti određenog dječjeg ponašanja izazivanjem pozitivnih (nagrade) ili negativnih (kazne) posljedica dječjeg ponašanja. Utjecaj nagrada na postignuća i ponašanje u sportu je složen, jer je moguć pozitivan i negativan utjecaj. Nagrade koje služe za poboljšanje rezultata imaju svrhu instrumenta za promjenu ponašanja, tj. predstavljaju poticaj. Naravno, vanjski poticaji i sankcije mogu također imati štetan efekt, posebno na dječju unutarnju motivaciju, kompetetnost i učenje. Nagrađivanje novcem, odnosno ´materijalnim sredstvima´ ponekad smanjuje interes za aktivnosti u kojima nema nagrada. Slično tome, može se zaključiti da djeca gube intres za aktivnostima u kojima su istinski uživali kada ih izvode s ciljem za dobivanje nagrade (Horga, 1993). Također, može se pretpostaviti i da dijete izostankom nagrade gubi interes za aktivnost. Nagrade jednake važnosti svako dijete može drugačije percipirati. Nagrade variraju u dimenzijama, kao što su: njihova vrijednost, da li su kratkoročne ili dugoročne, njihova zasluženost, mogućnost izvršavanja, itd. Zbog svih ovih karakteristika, dječja percepcija nagrade ne može se previdjeti, ona je vrlo individualna. Različite nagrade koje roditelji koriste (npr. od potvrde glavom, osmjeha ili tapšanja po leđima; do određene svote novca za svaku skinutu sekundu najboljeg vremena) imaju vrlo različite učinke na dječju motivaciju i ponašanje u sportu.  Čini se da što je veća važnost nagrade, to je vjerojatnije da će oslabiti intrizični interes za aktivnost. Stoga je važno da roditelji u što većoj mjeri potiču razvoj samonagrađivanja kod svoje djece i daju prednost intrizičnim nagradama kao što je npr. razvoj unutarnjeg zadovoljstva, ponosa i sl. kod djece.

Upravljanje
Upravljanje se odnosi na stupanj kojim roditelji aktivno uče svoje dijete o tome što da rade ili ne rade, s posebnim naglaskom na područje/situacije potreba za primjenom tih željenih oblika ponašanja. Roditelji jako skloni upravljanju govore djetetu direktno što da radi, u smislu davanja sugestija ili savjeta bez obzira da li ih dijete upita ili ne.  Na primjer ´Prije susreta, podsjetim moje dijete što ono treba raditi´ (jako upravljanje) i ´Dajem svojem djetetu savjet kako da pliva samo kada me ono pita za to´ (slabo upravljanje). Majke koje provode visoko upravljački stil kada uče/nadgledaju svoju djecu (npr. daju brojne naloge i instrukcije, odgovaraju često i odmah na ponašanje neizvršavanja zadatka) imaju djecu koja kasnije pokazuju neizvršavajuće ponašanje u majčinoj odsutnosti.Rezultati pokazuju da je previsok (i katkada prenizak) nivo upravljanja povezan s niskim nivoom zadovoljstva u sportu. Postojanje zakrivljenih učinaka sugerira da je vrlo tanka linija između roditeljskih instrukcija koja podržavaju dječje rezultate i zadovoljstva, i prevelikog upravljanja koje može umanjiti rezultate. Ako je roditeljsko ponašanje takvo da ga dijete shvaća kao kontrolu, i počinje davati značaj vanjskim (npr. roditeljski nadziranim treninzima ili povratnim informacijama) više od unutarnjih izvora (npr. učenje, razvoj vještina), tada je veća vjerojatnost da se sportski rezultat umanji. Vjerojatno je i da postoje različiti nivoi ili stupnjevi roditeljskog upravljanja koji pozitivno ili negativno utječju na dječju motivaciju i ponašanja u sportu.


Izvor: Hokej klub Mladost