Log in

Vi ste gost, uzmite svoje Članstvo 2018

Nagrade i kazne - Posebna dimenzija roditeljskog ponašanja

Posebna dimenzija roditeljstva, odnosno roditeljskog ponašanja jest primjena nagradi i kazni, a razlikuje se od drugih dimenzija, jer se odnosi na neke specifične tehnike koje roditelji upotrebljavaju da bi ohrabrili i promovirali dječje rezultate (postignuća) ili korigirali ponašanje.

Svaka aktivnost koja se izvodi po svojoj volji i ne zahtijeva vanjske poticaje i nagrade s ciljem da se nastavi, intrizično je motivirana (Horga, 1993). Međutim, ponašanje djece često nije produkt te unutarnje motivacije. Nagrade i kazne su tehnike koje roditelji upotrebljavaju s ciljem povećanja ili smanjenja vjerojatnosti određenog dječjeg ponašanja izazivanjem pozitivnih (nagrade) ili negativnih (kazne) posljedica dječjeg ponašanja.


Ovaj se mehanizam temelji na principu instrumentalnog uvjetovanja (Rhatus, 2000), tj. nagrade i kazne su potkrepljivači koji mogu biti primarni (hrana, bol) ili sekundarni (novac, medalja, pohvala, pokuda) a koji različito djeluju na dječje ponašanje ovisno o roditeljskom odgojnom stilu, situaciji, ali i preferencijama i prioritetima samog djeteta. Godinama se vodi diskusija o različitim efektima nagrada i kazni na igru ili nastup. Iz literature, vrsta vanjskih motivatora koje roditelji obično koriste s djecom dijele se u tri kategorije:

- kazna koja služi za korigiranje (smanjenje aktivnosti) ponašanja
- nagrade koje imaju pozitivan utjecaj i poboljšavaju buduće ponašanje i
- nagrade koje imaju negativni utjecaj i smanjuju ponašanje.


Utjecaj nagrada na postignuća i ponašanje u sportu je složen, jer je moguć pozitivan i negativan utjecaj. Nagrade koje služe za poboljšanje rezultata imaju svrhu instrumenta za promjenu ponašanja, tj. predstavljaju poticaj. Naravno, vanjski poticaji i sankcije mogu također imati štetan efekt, posebno na dječju unutarnju motivaciju, kompetetnost i učenje. Nagrade mogu imati negativan učinak ako se koriste više kao kontrola, nego dobivanje informacije o igri individue (Deci, 1975, Lepper i Hodell 1988, prema Woolger, Christi, Power i Thomas, 1993). Nagrađivanje novcem, odnosno ´materijalnim sredstvima´ ponekad smanjuje interes za aktivnosti u kojima nema nagrada. Slično tome, može se zaključiti da djeca gube intres za aktivnostima u kojima su istinski uživali kada ih izvode s ciljem za dobivanje nagrade (Horga, 1993). Također, može se pretpostaviti i da dijete izostankom nagrade gubi interes za aktivnost.

Pierce (1980) prema Woolger, Christi, Power i Thomas, (1993) je istraživao percepciju mladih sportaša, onih koji se ne bave sportom i onih koji su se prestali baviti sportom u odnosu na relativnu važnost nagrada i utjecaj nagrada na nivo angažiranosti. Većina (53%) ispitanika je odgovorila da su nagrade dobivene od roditelja najvažnije ili vrlo važne za njih. Pierce je također utvrdio da je manje od 13% ispitanika odgovorilo da bi prestali ili trenirali manje da nije bilo nagrada. Zaključio je da su nagrade vrlo važne za djecu koja sudjeluju u mladenačkim sportovima, ali nisu dovoljno važne da bi drastično promijenile njihovo sudjelovanje.

Nagrade jednake važnosti svako dijete može drugačije percipirati. Nagrade variraju u dimenzijama, kao što su: njihova vrijednost, da li su kratkoročne ili dugoročne, njihova zasluženost, mogućnost izvršavanja, itd. Zbog svih ovih karakteristika, dječja percepcija nagrade ne može se previdjeti, ona je vrlo individualna. Različite nagrade koje roditelji koriste (npr. od potvrde glavom, osmjeha ili tapšanja po leđima; do određene svote novca za svaku skinutu sekundu najboljeg vremena) imaju vrlo različite učinke na dječju motivaciju i ponašanje u sportu. Čini se da što je veća važnost nagrade, to je vjerojatnije da će oslabiti intrizični interes za aktivnost. Stoga je važno da roditelji u što većoj mjeri potiču razvoj samonagrađivanja kod svoje djece i daju prednost intrizičnim nagradama kao što je npr. razvoj unutarnjeg zadovoljstva, ponosa i sl. kod djece.

U nagrađivanju i kažnjavanju djeteta sportaša veliku ulogu ima i trener, za što najčešće ima i potporu roditelja. Međutim, mnogi treneri često griješe u ovom segmentu, osobito u domeni kažnjavanja. Kazne se koriste s ciljem discipliniranja djece, a najčešće se odnose na kazne primjenom npr. trčanja, sklekova i dodatnog opterećenja. Pri tom se rijetko vodi računa o povezanosti tih vrsta kazni sa strukturom samog sporta, što uz sve negativne emocionalne posljedice stvara i averziju prema tom tipu aktivnosti kod mladog sportaša, a što je kontraproduktivno za njegovu sportsku izvedbu. Npr., mladi nogometaš kojeg trener kažnjava dodatnim trčanjem, po principu klasičnog uvjetovanja povezati će trčanje i osjećaj nelagode zbog kazne što se može negativno odraziti na njegovu igru na terenu. Trčanje je sastavni dio nogometa, a tako kažnjen sportaš u igri će trčati manje. Dakle, potrebno je pronaći kaznu koja neće stvoriti neugodne osjećaje za vrijeme izvedbe struktura gibanja u određenom sportu. Odnosno, potrebno je pronaći kaznu koja se ne nalazi u samoj strukturi sportske izvedbe, te je oprezno i pravovremeno primjeniti na primjeren način kako bi imale učinka.


Izvor: Sveučilište u Zagrebu, Kineziološki fakultet
Autor: Ivana Petošić, Diplomski rad "RODITELJI U SPORTU", 6.2.4 poglavlje