Log in

Roditelji u uspjehu i neuspjehu svog djeteta

Gotovo svaki sportaš ima strah od poraza. Ponekad je on toliko velik da spriječava sportaša da pokaže sve svoje kvalitete, uloženi trud i talent. Treba uzeti u obzir da su porazi sastavni dio sporta, a na njima se najviše može naučiti. Da nema poraza, sportaš ne bi toliko uživao u pobjedi (Karković, 1998). Često se susreće izjava kako sport uči podnijeti poraz. Takvo znanje je jako teško naučiti, osobito djeci i mladeži u pubertetu koja su i bez takvih podražaja prilično osjetljiva. Mnogi nikada ne nauče podnijeti poraz, pa prekidaju sportsku karijeru ili se jednostavno naviknu boriti sa vlastitim strahom.

Kao primjer mogu uzeti izreku svoga prijatelja, inače seniorskog državnog prvaka u taekwondou: ´Nije me strah udaraca i batina, nego poraza i svoje loše izvedbe!´. Kod njega je čak i u toj dobi bio prisutan strah od neuspjeha, a vjerujem da je takav strah prisutan i kod većine sportaša
Samopouzdanje, kao bitan faktor uspjeha, uvelike ovisi o strahu. Zapravo, što je strah od neuspjeha kod sportaša veći, percepcija vlastite kompetentnosti i samopouzdanje se smanjuju.



Pomoć roditelja u cijelom sustavu djetetove sportske karijere je neizbježna, osobito za psihičku stabilnost i zdravlje. Naime, svi problemi psihičke prirode mladih sportaša često nastaju zbog njihova i roditeljskog krivog shvaćanja i primanja pobjeda i poraza.

Od samog početka treba učiti da pobjede i uspjehe traba primati skromno, a poraze i neuspjehe dostojanstveno (Karković, 1998). Ukoliko roditelji na ovaj način shvaćaju uspjehe i poraze, dijete čeka sigurniji i uspješniji nastavak sportskog razvoja. Roditelji također imaju strah od djetetovog poraza. Taj strah je uglavnom vezan uz reakcije okoline koju su roditelji navikli na stalne uspjehe i nemogućnost poraza. Česte promjene raspoloženja, koje se očituju u pretjeranom veselju u uspjehu, i nezadovoljstvom i bijesom nakon neuspjeha djeteta, uzrokuju osjećaj nesigurnosti kod djece što se također može odraziti na buduće treninge i natjecanja. Za dijete je najbolji razuman roditelj koji će u svakoj problematičnoj situaciji pronaći rješenje i izbjeći incidente što mogu ugroziti sportski razvoj djeteta (Karković, 1998).

Za neuspjeh djeteta roditelji će tražiti krivce. Trener je taj na kojeg će se prvo prebaciti teret neuspjeha, sljede suci, uprava kluba, čak i vlastito dijete. Ono će biti optuženo za nedovoljno zalaganje, neozbiljnost u pristupu i neposlušnost u izvršavanju roditeljskih savjeta. U ekstremnim slučajevima roditelji za neuspjeh primjenjuju kazne, od pokuda pa sve do fizičkog kažnjavanja.

Htio ili ne htio roditelj će morati sudjelovati, koliko je to potrebno, u psihičkoj pripremi i motivaciji djeteta, ali nikako ne smije biti glavni u rješavanju problema (Karković, 1998). Za to je zadužen trener s kojim roditelji moraju surađivati, a korisna je i pomoć stručnjaka, sportskog psihologa.

Pobjede mladog sportaša sigurno povećavaju njegovu motivaciju za daljnji trening i natjecanje. Važno je da si roditelji, trener, odnosno sam sportaš postave realne ciljeve. Postavljanje nerealnih, odnosno preteških ciljeva negativno će se odraziti na motivaciju mladog sportaša. Nerealni ciljevi su uglavnom rezultat ambicioznih roditelja ili pogrešne procjene trenera. Ukoliko se takav cilj i uspije ostvariti, na mladom sportašu je još veći teret, jer tada će se uvijek tražiti visoki ciljevi koje mladi sportaš neće moći neprestano ostvarivati. Na taj način moguće je da sportaš razvije strah od uspjeha što može rezultirati time da, svjesno ili nesvjesno, sam sabotira vlastitu sportsku izvedbu. Pri tom, također, treba dati do znanja roditeljima koji često pobjedu pod svaku cijenu stavljaju na prvo mjesto, da takvo ponašanje dugoročno može imati negativne posljedice za sportski uspjeh.

Rijetki su sportaši koji nikada nisu doživjeli poraz. Zato, mlade sportaše koji su doživjeli poraz, a uložili su veliki trud, koji su naporno i disciplinirano trenirali, treba iskreno pohvaliti i nagraditi. Ako je dijete postiglo uspjeh, a nije uložilo dovoljno napora na treninzima ili se neodgovorno ponašalo na natjecanju, zaslužilo je prijekor, osobito s trenerove strane. Trenerov je zadatak da na primjeren način djetetu objasni svoja očekivanja i vezu između ulaganja napora, rada i rezultata.

Svaki sportaš ima veći ili manji pritisak okoline (Karković, 1998). Međutim, najveće psihološko opterećenje za mladog sportaša uglavnom stvaraju roditelji. Oni svojim savjetima o tome kako doći do pobjede i kako poraz ne dolazi u obzir, dovode do prevelike psihološke napetosti kod djeteta koje nakon toga ne može ostvariti rezultat. Za primjer mogu navesti oca jednog mladog sportaša koji je svakodnevno dolazio na treninge, glasno ga savjetovao, naređivao, dodatno trenirao i nakon završetka treninga, te neprekidno razgovarao o uspjehu u sportu. Jednom prilikom smo zajedno trenirali, odnosno prijateljski sparirali, jer riječ je o taekwondou. Oca mu nije bilo u dvorani dok je trajala prva runda. Došao je početkom druge, i samo svojom prisutnošću toliko uznemirio svog sina da se on vidno ukočio, počeo ubrzano disati, postao nekontrolirano agresivan i samim time nespreman za kvalitetnu borbu za kakvu je spreman bez očeve prisutnosti. Očev psihološki pritisak je bio toliko velik, da on nije mogao iskoristiti svoj potencijal na treningu, a kamo li na natjecanju.

Ukoliko sportaš nije psihički spreman na trening ili natjecanje, sigurno da i njegova fizička spremnost ne može doći do izražaja, jer je u čovjekovom organizmu sve povezano.

Općenito gledano, roditelji imaju veliku i važnu ulogu u uspjesima, ali i u neuspjesima djeteta sportaša. Iz svega navedenog može se zaključiti da je važno da svaki roditelj osvijesti na koji način u tom segmentu djeluje na svoje dijete. Nesumnjivo je da svi roditelji imaju najbolje namjere, no neki
rade više štete no koristi iz čistog neznanja. Zbog toga je suradnja i dobra komunikacija s trenerom, a i sportskim psihologom ukoliko zato postoji prilika, od velike koristi. Također, sportski klub (ili sam trener) može organizirati stručnu edukaciju za roditelje u okviru koje roditelji od stručne osobe (psihologa, pedagoga) mogu dobiti korisne savjete.


Izvor: Sveučilište u Zagrebu, Kineziološki fakultet
Autor: Ivana Petošić, Diplomski rad "RODITELJI U SPORTU", 6.poglavlje